Hogarova Arka :: Pogledaj teme

Miss Nikakve Sanse · Pridružio: 23 Feb 2005

Ikone jednog vijeka: Ernesto Che Guevara

Krist komunizma

Četrdeset godina je prošlo otkad je svijet obišla vijest o smrti Cheovoj. Argentinac, ljekar, borac, revolucionar, idol, ikona, simbol i lozinka: Ernesto Che Guevara ubijen je mučki u Boliviji, 9. oktobra 1967. godine. Ostala je legenda, istinska legenda, i bezbroj puta umnožena fotografija mladog čovjeka koji je, kao i Isus, htio mijenjati svijet

--------------------------------------------------------------------------------

Rođen je u znaku Blizanaca. Tačan datum: 14. juni 1928. godine. Zemlja: Argentina, grad: Rosario. Jug je to, krajnji jug, područje ispod ekvatora, hemisfera u kojoj je juni prvi zimski mjesec - ono što je za sjevernu hemisferu decembar. Dječak će rasti, boriti se za pravdu, živjet će neko vrijeme među gubavcima i bit će krvnički ubijen u svojim tridesetim.

Njegovo lijepo, bradato lice, postat će simbol nade i borbe za bolji svijet. Dvije hiljade godina nakon Isusa pojavit će se Krist komunizma. Zvao se Ernesto Che Guevara.

Najkompletnije ljudsko biće Jedna od najljepših priča najvećeg pisca Cheove rodne zemlje Jorgea Luisa Borgesa zove se Evanđelje po Marku. U njoj suvremeni Isus postaje student medicine Baltasar Espinosa. Da, Camus nas je tomu naučio, da u našem vremenu, u nemogućnosti da postanu sveci, neki ljudi budu ljekari. Isus našeg vremena je doktor, liječnik, vrač. Uostalom, i pravi je Isus liječio ljude.

I Ernesto Che Guevara bio je liječnik. Da, jasno je to, Krist našeg vremena može biti jedino ljekar, makar se to ne kosi s potvrđenom spoznajom da ljekari znaju biti i zločinci. Fjodor Mihajlovič Dostojevski rekao je jednom prilikom da je cijela povijest čovječanstva dala samo jednog savršenog čovjeka: Isusa. Kako će veliki pisac opisati Ernesta Che Guevaru? Čujmo Jeana Paula Sartrea: "Che Guevara je najkompletnije ljudsko biće našeg vremena."

Prisjetimo se, dakle, priče o Cheu. Otac Cheov zvao se također Ernesto, Ernesto Guevara Lynch, i bio je inžinjer po profesiji, inače irskog podrijetla. Cheova majka Clia dela Sena poticala je iz porodice u kojoj su se miješale irska i španjolska krv. Che je, dakle, bio pravi Argentinac. Kako reče Silvia Monros-Stojaković, a u povodu Cortazara: "Argentina je zemlja u kojoj ima svega, samo čovjek nema sebe. On rođenjem najčešće baštini različite tradicije i jezike, a baš zato ne zna ko je on sam." Che je odlučio pronaći sebe, ne obazirati se toliko na podrijetlo i biti ono što je biti najteže, a čini se najlakšim: čovjek. A nije bilo lako.

Već s dvije godine starosti dobit će napad astme, bolesti koju će kao križ vući cijelog života. U dobi od četiri godine seli s porodicom u Alta Graciju u provinciji Cordoba. Cheove biografije njegovu obitelj opisuju kao tipičnu srednjoklasnu s politički nešto izraženijom lijevom inklinacijom. Primjerice, tokom španjolskog građanskog rata njihove su simpatije bile na strani republikanaca. Tokom gimnazijskog školovanja Che će savladati engleski i francuski jezik i mnogo čitati (naročito Freuda, francusku poeziju na čelu s Baudelaireom te Nerudu). Kao šesnaestogodišnjak nastanjuje se s porodicom u Buenos Airesu. Tamo upisuje medicinu, a diplomira 1953. godine.

Još kao student sa svojim je najboljim prijateljem, putujući na motociklu, obilazio Argentinu te Čile, Peru i Venecuelu. Na putovanju se uvjerava u svu bijedu života u južnoameričkim selima, nailazi na gubavce i bolesnike od tropskih bolesti, a jedno vrijeme čak i živi u koloniji gubavaca u Huambu. Nakon što je stekao ljekarsko zvanje, Che je ponovo on the road: Bolivija, Ekvador, Panama, Kostarika, Gvatemala. U Gvatemali je upoznao Hildu Gadea, kojom će se oženiti u Meksiku.

Revolucija Che u Meksiku 1955. sreće skupinu kubanskih emigranata na čelu s Fidelom Castrom. Oni planiraju revoluciju, a Che im se pridružuje. Nakon tri-četiri godine, nakon mukotrpnog uvježbavanja, iskrcavanja koje će preživjeti tek dvanaest gerilaca, planinskih borbi, famozne bitke za Santa Claru, smiješila se pobjeda. Predsjednik Batista pobjegao je u Santo Domingo, revolucija je pobijedila. Te pobjedničke 1959. godine Che će dobiti kubansko državljanstvo, oženiti se ponovo, ovaj put Aleidu March, i putovati po svijetu, kako kažu izvještaji - po Aziji, Africi i u Jugoslaviju. U tadašnjoj se SFRJ susreo i sa Josipom Brozom Titom, a nakon dvosatnog srdačnog razgovora izjavit će između ostalog: "Tito je čovjek s kojim se poslije prvih rečenica lako i jednostavno uspostavlja direktan kontakt."

Po povratku na Kubu krajem iste godine, Castro ga proglašava guvernerom kubanske narodne banke. Tu funkciju će napustiti 1961. godine, kad bude postavljen za ministra industrije. Tih godina, u prvoj polovici šezdesetih, Che mnogo piše i putuje. Tu su, među ostalim, sljedeće knjige: Gerilsko ratovanje, Bilješke uz studije o kubanskoj revoluciji, Socijalizam i kubanski čovjek, te sljedeće destinacije: Kina, Čehoslovačka, Sovjetski savez, Buenos Aires, Brazil, Mali, Gvineja, Gana, Tanzanija, Pariz, Alžir, New York, Kanada. U ovim godinama Che je paralelno posjećivao svjetske konferencije i primao državne ordene (poput brazilskog) te obilazio gerilce i buntovnike širom svijeta. Ovo potonje bilo je bliže njegovom srcu: nije on bio čovjek establishmenta, bio je rođeni borac: šaman u smislu Malrauxovom i pjesnik u smislu Andrićevom.

U svojim mladalačkim Nemirima Andrić je objavio i kratku prozu pod naslovom Priča iz Japana. U toj priči pjesnik Mori Ipo na strani je urotnika sve dok ovi ne pobijede. Tada napušta zemlju ostavljajući im pismo u kojima se ispričava što sa svojim drugovima ne može dijeliti vlast kao što je dijelio borbu, kaže da su pjesnici, protivno od drugih ljudi, vjerni samo u nevolji, a da napuštaju one kojima je dobro, da pjesnici podnose sve osim vlasti, te da on, Mori Ipo, ide da potraži ima li gdjegod koja težnja što nije izvojevana. Frapantna je sličnost ove stare pričice sa Cheovom sudbinom. I on je shvatio da vlast nije za njega i pošao je tražiti težnju što nije izvojevana. Čak se i motiv pisma ponavlja. Che se 1965. odriče svih funkcija i kubanskog državljanstva i odlazi u nepoznato, a Castro će kubanskom narodu javno pročitati čuveno Cheovo pismo - njegov oproštaj s narodom Kube.

Posljednji dani Te, 1965. i 1966. godine, Che je uglavnom u Kongu, u Africi. Kad bude prisiljen napustiti Kongo, vraća se u Južnu Ameriku: Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Argentina, te naposljetku zemlja u kojoj će umrijeti: Bolivija. Bolivijski su gerilci sa Cheom u svojim redovima 23. marta 1967. godine vojsci zadali težak poraz. U aprilu mjesecu bitke ponovo donose gerilske trijumfe. U oktobru mjesecu iste godine vodi se bitka na mjestu Quebrada de Yuro: na jednoj strani Barrientesove trupe, na drugoj strani Cheovi gerilci. U noći sedmog oktobra Che i drugovi su opkoljeni. Teško ranjen u nogu, Che je ležao u zgradi škole u Higuerasu. Mario Turan ubio ga je mučki, s devet hitaca, devetog oktobra. Istog dana bolivijska je vlada obznanila svijetu vijest o Cheovoj egzekuciji. Cheovo tijelo pokopano je u neoznačenoj masovnoj grobnici, a tek je trideset godina kasnije dostojno sahranjeno u mauzoleju u Santa Clari.

I, evo, četrdeset godina je prošlo, a Cheovo ime još uvijek sija kao zvijezda pravičnosti i borbe za bolji svijet. Komunizam u koji je Che vjerovao gotovo da je nestao, samo još njegova Kuba i prijatelj mu Castro nekako donkihotski stoje pod crvenim barjakom komunizma. No, Cheovo ime i lik njegov nadrasli su komunizam. Lik mladog revolucionara i dan-danas je na tolikim majicama, posterima, značkama, bedževima, zastavama, zidovima. Cheovo ime i njegov kratki poetični nadimak postali su simbol, šifra i lozinka mladih idealista širom svijeta, a ponekad čak i pomalo šminkersko znamenje. O Cheu se snimaju filmovi, pišu knjige, posvećuju mu se i pjevaju pjesme. Ernesto Che Guevara umro je mlad, prije nego je napunio četrdesetu, prije nego je došao u dob za koju Selimovićev Nurudin u često citiranoj dijagnozi veli da je svojevrsna mlada starost, tj. čovjek je još dovoljno mlad da bi imao snove, a već prestar da ih ostvaruje.

Che, rekli smo, nije doživio četrdesetu, no on nije bio čovjek koji bi pomislio da je ikada prestar za ostvarivanje snova. Za to čovjek nikad nije ni premlad ni prestar. Che se od najranije mladosti pa sve do prerane smrti borio za pravdu i za snove: to je borba za koju nema čekanja pravog vremena: svako vrijeme je pravo. To je ono talmudisko: kad ako ne sad?! To je ono o čemu pjevaju pjesnici Bono i Rundek: O, maybe the time is right, o maybe tonight, odnosno: U nama vrijeme se mijenja/ I svi su opet spremni da se bore za san/ U nama vrijeme se mijenja/ Sa barikada reći ćemo NO PASSARAN/ Sad je vrijeme za to.